Ekskluizivni intervju: Plesno putovanje Nicolasa i Ksenije!

Supružnici Nicolas Quesnoit i Ksenija Plušćec Quesnoit uživaju u svom Plesnom centru ZAGREB by Nicolas, a uz to imaju još jednu veliku strast – uređivanje stanova i kuća

U novom broju časopisa Symbol za srpanj pročitajte izvanredan interview naših dragih Nicolasa i Ksenije! Kako je izgledalo njihovo plesno putovanje, kako su se upoznali i ostali nerazdvojni do danas… sve to i još puno zanimljivosti iz njihovog života pročitajte u cijelom članku.

Privatni život i profesionalni put profesionalnog plesnog para, Hrvatice Ksenije Plušćec Quesnoit i 47-godišnjeg Francuza Nicolasa Quesnoita odredio je Englez Richard Porter. Taj poznati britanski učitelj plesa, u Londonu je istodobno vježbao Nicolasa, a u Zagrebu bi svaka dva mjeseca trenirao sa Ksenijom. I vrlo brzo je zaključio da bi Nicolas i Ksenija bili sjajan plesni par pa ih je odlučio spojiti. 

Međutim, Nicolas nije bio oduševljen tom idejom jer je za Hrvatsku znao samo kroz izvješća o ratu, pa je njegova želja bila da Ksenija doseli u London. No, na kraju je ipak Nicolas otišao u Zagreb, pomalo nevoljko, ali onda su se, sasvim neočekivano, dogodila dva iznenađenja. Najprije se Nicolas na prvi pogled zaljubio u Kseniju, a potom i u Hrvatsku. Vratio se u London, prodao auto te se preselio Kseniji koja je u Zagrebu imala stan i svoj plesni klub u kojem je počeo raditi. 

Plesni virtuoz Quesnoit vrlo se brzo uklopio u novu sredinu. Kao sudac s diplomom najprestižnijeg obrazovnog plesnog centra na svijetu za sportski ples IDTA London, postao je predsjednik hrvatskog Zbora plesnih sudaca. Član je i renomirane svjetske plesne organizacije World Dance & Dance Sport Council, član Hrvatske udruge profesionalnih trenera i sudaca, a bio je i trener hrvatske plesne reprezentacije. 

Čim je Nicolas stao na noge, roditelji su primijetili da prirodno reagira na glazbu i da bi mogao imati talenta za ples… – Stoga su me već sa šest i pol upisali u plesnu školu. Nakon tri godine, s nepunih deset, prvi put sam postao prvak Francuske, a nakon toga sam još tri puta osvojio taj naslov – prisjeća se. Nakon što je završio Agronomski fakultet u Francuskoj, a u želji da napreduje kao plesač, odlučio je nastaviti plesno obrazovanje u inozemstvu. Stoga se preselio u London, tadašnji svjetski centar za sportski ples. Dok nije svladao jezik, u prvo je vrijeme uređivao i njegovao golf terene i to je, kaže, bilo krasno razdoblje, jer je preko dana bio na zraku, a navečer je tri sata vježbao u dvorani. 

S novom plesnom partnericom ubrzo se plasirao među prvih šest britanskih parova te je postao član britanske plesne reprezentacije. Finalist prvenstva Velike Britanije u kombinaciji deset sportskih plesova bio je 1998. i 1999., a 1997, 1998, 1999. i 2000. bio je u finalu Velike Britanije u latinskoameričkim plesovima. U Londonu je diplomirao, dobio titulu učitelja latino i standardnih plesova, a položio je i sve ispite za međunarodnog suca.

I u SAD-u, gdje je sa Ksenijom kratko boravio, postizao je sjajne rezultate: 2004. uvršten je u Top 15 profesionalnih plesača na svjetskoj rang listi. Osim toga, briljirao je na američkim profesionalnim natjecanjima: pobijedio je u Las Vegasu, osvojio drugo mjesto u Palm Desertu te četvrto u Los Angelesu. Uz to, bio je i finalist najprestižnijeg američkog plesnog natjecanja US Open. Sve to u latinoameričkim plesovima…

I dok je uživao ugled i visoki renome u svjetskim plesnim krugovima, široku popularnost u Hrvatskoj je stekao zahvaljujući nastupima u televizijskoj emisiji „Ples sa zvijezdama”. U paru s glumicom Zrinkom Cvitešić pobijedio je u prvom izdanju 2006. što mu je iz temelja promijenilo život. – Prije ljudi nisu znali za mene, a onda sam odjednom postao poznat i popularan. Prepoznavali su me na ulici, svi su bili ljubazni i srdačni, vidio sam da ljudi cijene to što radim – kaže. Priznanje javnosti je lijep i dobar osjećaj, kaže, no najvažnije je da je pridonio popularizaciji plesa u svom Plesnom centru ZAGREB by Nicolas tako da je on postao najpoznatiji plesni centar i škola u Hrvatskoj.

– Bilo je prekrasno iskustvo raditi s velikom glumicom Zrinkom Cvitešić, ona je sjajna osoba, veliki talent i radnik. Nismo razmišljali o pobjedi, primarni cilj bio je dati sve od sebe i uživati pa što bude. I na kraju smo pobijedili – zadovoljno pripovijeda Nicolas. Druga mu je partnerica bila pjevačica Danijela Martinović. – Ona je beskrajno draga osoba, baš kao i karizmatična televizijska voditeljica Danijela Trbović koja je vrlo duhovita osoba s kojom mi je bilo vrlo zabavno trenirati. – govori Nicolas.

Plesao je i s vrhunskom stručnjakinjom za kulinarstvo Anom Ugarković, koja je supruzi i njemu svako toliko pripremala brojne delicije, da bi na kraju plesao i s nekadašnjom vrhunskom klizačicom, danas liječnicom Sandom Dubravčić Šimunjak. – Sanda je, kao prava sportašica, čak i mene, velikog radnika, tjerala trenirati preko svih granica – smije se.

Natjecateljski ples primarno je umjetnost koja zahtijeva sportski pristup, objašnjava Nicolas te dodaje: – Mi smo umjetnici u duši, a naš se sportski ples razlikuje od društvenog plesa po tomu što se mi natječemo.

Osnovna zadaća plesača je, napominje supruga Ksenija, da dirnu ljude u srce, da probude emocije tako da ih publika može osjetiti i uživati zajedno s plesačima. – Plesači moraju biti i zabavljači jer jedino tako mogu postizati vrhunske rezultate. Ako ste hladni i bez emocije, nećete kod publike probuditi nikakve osjećaje – govori.

Nicolas pak tumači da je za svakog plesača bitna prehrana, snaga, izdržljivost, dobar san, fleksibilnost, eksplozivnost i brzina. – A sve su to karakteristike sportaša – veli. Da bi netko postao vrhunski profesionalni plesač potrebno je desetak godina intenzivnog treninga, a da bi postao virtuoz, tvrdi Nicolas, potrebno je dodatnih deset. – Ukupno treba imati 12 000 sati treninga u nogama da bi se popeli na svjetski vrh kao sportaš, plesač ili bilo koji umjetnik. Ples je danas postao prava znanost – reći će.

No postoji još jedan uvjet da plesni par uđe među najbolje na svijetu: – Spoj s partnerom jako je važan. Ultimativni je zadatak da od dva tijela napraviš jedno – kaže Nicolas, dok njegova supruga Ksenija ističe kako je vrlo bitan i sklad među plesačima: – Za uspjeh plesnog para, kao i za uspješan brak, iznimno je važna zrela komunikacija među partnerima. Bilo je vrhunski talentiranih plesača i plesačica koji nisu uspijevali kao par jer nisu znali međusobno komunicirati…

Nicolas ističe da se puno toga mora poklopiti da bi neki plesni par bio uspješan, a to nije nimalo lako postići. – Žena i muškarac moraju biti sličnih godina i imati približno istu razinu talenta. Također moraju biti psihički i fizički podudarni, sličnih karaktera, biti spremni na kompromise. Bitno je također da imaju iste ambicije, upornost i motivaciju, a jednako je važno da oboje budu perfektnog zdravlja – kaže. Ali ništa manje nije važno, objašnjava Ksenija, da budu i sličnih financijskih mogućnosti jer je bavljenje vrhunskim plesom financijski i te kako izazovno.

Na pitanje je li poželjno da plesni par bude privatno intiman, da su u vezi ili u braku, Nicolas odgovara da to nije nužno. – Ne, to nije neophodno, no među njima svakako mora biti međusobnog poštovanja, razumijevanja, tolerancije. Supruga Ksenija pak smatra da parovi moraju biti bliski jer jedno drugome ulaze u privatni prostor. – Dok plešu tijelo uz tijelo stalno se dodiruju, gledaju se, dišu jedan u drugoga. Ples je aktivnost u kojoj se dvoje ljudi najviše približavaju fizički i psihički, pa stoga nije čudno da se unutar para nerijetko događa određena „kemija“.

Postoje vrlo jasni kriteriji pri ocjenjivanju plesnih parova. – Ocjenjuje se koreografija i prezentacija, zatim tehnika, muzikalnost odnosno sklad s glazbom te kvaliteta vođenja i praćenja u paru – tumači nam Nicolas. Napominje kako je najbitnija uloga muškarca u plesu da svojim besprijekornim i sigurnim vođenjem učini svoju partnericu ženstvenom i izvrsnom plesačicom…

Plesni centar ZAGREB by Nicolas svakako je najpopularniji u Hrvatskoj. Ljudi tu dolaze ne samo zbog vrhunskih učitelja plesa nego i zbog rekreacije koja ujedno pripomaže oblikovati tijelo, ali i omogućuje vrhunsku zabavu. Širok je spektar polaznika – od svakodnevnih ljudi do poznatih sportskih zvijezda, političara svih opcija, glumaca, liječnika, poduzetnika. Puno je i djece, no ipak najviše je onih između trideset i šezdeset godina. – Za razliku od situacije drugdje po Europi, gdje je u plesnim školama najviše umirovljenika, u nas ih je najmanje. Za njih su nažalost tečajevi jednostavno preskupi – kaže Nicolas. 

U njegov plesni centar dolazi i velik broj mladenaca koji žele brzo napredovati i pripremiti se za prvi ples na vjenčanju. Nije nikakva rijetkost niti to da ljudi kod njih dolaze sami, bez partnera… Mnogo je poznatih imena dolazilo kod Ksenije i Nicolasa. Među njima je bilo i dosta sportaša; izdvojimo samo tenisače Marina Čilića i Gorana Ivaniševića te rukometaša Manuela Štrleka…

Kseniji i Nicolasu, koji su već sedamnaest godina u braku, osim što su postigli sjajne poslovne i sportske uspjehe, ostvario se još jedan san. Uspjeli su posvojiti 16-mjesečnog dječačića koji ih uveseljava svaki dan.

Uza sve to, Quesnoitovi imaju još jednu strast: uređivanje stanova i kuća. Prvo su obnovili stan u kojem su živjeli, potom su ga prodali te sagradili niskoenergetsku kuću u Samoboru. Zatim su renovirali kuću Ksenijinih roditelja u Dubravi, a onda i više plesnih dvorana smještenih u 500 kvadratnih metara u Plesnom centru u Ozaljskoj ulici u Zagrebu, a koje su vrhunski opremljene zvučnicima, ogledalima, kvalitetnim parketima… Dovršili su također obnovu jedne vile kod Labina, koju zasad iznajmljuju, no plan je da je jednog dana prodaju i s tim novcem izgrade kuću u Zagrebu.

Vrlo smo proaktivni, neprekidno smišljamo nove projekte, postavljamo si nove ciljeve. Ksenija ima smisao i talent za uređenje unutrašnjosti, a ja sam zadužen za okoliš i vrtove – zadovoljno će reći Nicolas. Na kraju razgovora Ksenija je ponosno pohvalila Nicolasa kako je napravio prekrasan kontinentalan vrt u Samoboru, a prostor oko njihove istarske vile pretvorio u divan mediteranski vrt…

Kako izgleda intervju iz Symbola pogledajte u PDF isječku članka iz časopisa Symbol ovdje.